ponedjeljak, 30. prosinca 2013.

Ljudski faktor - nova zbirka Zorana Vlahovića


U izdanju zagrebačkog društva SFera, pojavila se nova zbirka Zorana Vlahovića Ljudski faktor, čiji sam urednik. Zbirka obuhvaća uglavnom Vlahovićeve priče objavljene u časopisu UBIQ. Zoran Vlahović višestruko je nagrađivani majstor space opere, military SF-a i hard SF-a, pa će ljubitelji ovih podžanrova sigurno doći na svoje. Sadržaj zbirke je:

Petar se vratio kući
Padalica
Ljudski faktor
Lov
Plavušan
... je najteže
Svaki put kad se rastajemo ...
Zoran Vlahović: Pjesnik prokletih među zvijezdama (urednikov pogovor)
Zbirku je moguće nabaviti u SFeri nakon praznika, a bit će organizirana i njena šira distribucija.
 

četvrtak, 28. studenoga 2013.

Jebem te u nos!



ili: Kratki prilog raspravi o Referendumu


Kao što znamo, prethodi nam referendum, iznuđen od strane desničarskih marginalaca u faktičnoj sprezi s potpuno bezvoljnom i bezidejnom Vladom, o uvođenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav RH.
Neću ovdje gubiti puno vremena o povlačenju paralela između homofobije u nas danas i judeofobije u Evropi do Drugog svjetskog rata (kada su, htjeli mi to priznati ili ne, ciljevi te mržnje prema Židovima u Evropi u najvećoj mjeri postignuti, bilo istrebljenjem, bilo emigracijom preživjelih u Palestinu).
Niti ću elaborirati da ti razni ______________-fobni (Židovi, Romi, žene, LGBT, imigranti, upiši po izboru) diskursi posebno cvatu upravo u vremenima teških strukturnih kriza i sveprisutnog egzistencijalnog straha.
Niti ću daviti raspravljajuću kako antimanjinske kampanje - u kojima je uvijek većina “ugrožena”, u kojima cvjetaju najfantastičnije zavjere protiv obitelji, naroda, države, kralja, Boga (ne nužno tim redoslijedom) - zapravo služe da prikriju pravo stanje stvari, da skrenu pažnju s klasnog konflikta, da dimnom zavjesom zamagle činjenicu da jedna klasa sistematski iskorištava i pljačka drugu i da mržnju, koja neizostavno izlazi iz straha, a koja može buknuti u revolucionarnom činu, preusmjere na sasvim krivi kolosijek. Ne, neću se baviti time. To su rekli mnogi prije mene, i daleko bolje.

* * *

Pozabaviti ću se jednim drugim argumentom koji se česti ističe u homofobnim istupima. A to je, ukratko, da su homoseksualnost i lezbijstvo, takvi spolni odnosi, neprirodni, protuprirodni, da maltene ugrožavaju biološku osnovu ljudskoga bića.
            E pa, drugarice i drugovi homofobi, slijedi vam spisak životinja u kojih su zamijećeni, opisani i dokumentirani, foto i filmskim zapisima, homoseksualni i lezbijski činovi i ponašanje. U sastavljanju ovog spiska referiram se na knjigu doktora Brucea Bagemihla Biological Exuberance - Animal Homosexuality and Natural Diversity (New York: St. Martin’s Press, 1999). Uglavnom ću se suzdržati od detalja, pobližih opisa svih mogućih naskakanja, felacija, kunilingusa, trljanja genitalija, uzajamnog draškanja istih, masturbacija i ostalih figurae veneris, ne zato što bi me u tome spriječavao ikakav osjećaj stida, već zato što knjiga ima 750 stranica, a ovo je ipak članak za blog.
            Naravno, na vrhu naše top-liste je bonobo ili patuljasti čimpanza. Gledati pola sata dokumentarca o bonoboima ne razlikuje se puno od gledanja pola sata pornića, samo su glumci nešto dlakaviji. Bonoboi one stvari rade svaki dan, više puta na dan, pri čemu homoseksualne i lezbijske aktivnosti sačinjavaju 40-50% svih seksualnih interakcija. Svaka ženka trlja genitalije s nekom drugom u prosjeku svaka dva sata. Mužjaci naskaču jedni na druge, puše jedni drugima, trljaju se, mačuju se veseljkom (not kidding!), itd., itd., itd. Masturbaciju da i ne spominjem. Moj omiljeni prizor: bonobo se dvjema rukama drži za granu, odupire se o deblo jednom nogom, a nateže si majmuna prstima druge.

            Homoseksualne i lezbijske aktivnosti dokumentirane su i u čimpanza, gorila, orangutana (poludivljih i u zatočeništvu), gibona (mužjaci, pri čemu se radi o incestnim homoseksualnim odnosima, s obzirom na njihovu socijalnu strukturu - par i potomci), langura (kod Hanumanovih langura, ženke redovito i učestalo naskaču jedna na drugu), nosatih majmuna, nekoliko vrsta makakija, više vrsta pavijana, te nekih južnoameričkih majmuna i lemura.
            Netko će reći, OK, pa i mi smo majmuni, što nas tu ima čuditi? E, ali spisak nije ni približno gotov.
            Muška homoseksualnost redovito se bilježi kod botoa ili amazonskih riječnih dupina u zatočeništvu (bilješki u prirodi nema, ali kako je promatrati dupine u mutnim vodama Amazone i Orinoka malo problem, to ne znači da nema i sličnog ponašanja). Pri tome mužjak ponekad penisom penetrira otvor za disanje drugog mužjaka. Ukratkom, jebe ga u nos. To je primijećeno i u heteroseksualnih činova. Mužjaci i masturbiraju. Kako, pitate se, kad nemaju ruku? Ha, gle, zato su tu peraje! Ženke se trljaju o podvodne predmete. I tako to.

Ženke dobrih dupina trljaju jedna drugoj klitoris, nosom ili perajama. U jedne druge vrste, ženke “jašu” jedna drugoj na leđnoj peraji. Ili jedna drugoj zabije kljun u stidni otvor i onda pliva naprijed, tjerajući obje kroz vodu. Ima toga još. Sve što mogu reći: ne pokušavajte to kod kuće, u kadi ili bazenu! Jasno, i dečki se znadu zabavljati! Homoseksualnosti ima i u kitova ubojica, sivih kitova (ispreplitanje penisa, razgovaramo o batini dugoj metar do metar i pol!) i grenlandskih kitova (homoseksualne orgije na površini!), a vjerojatno i u drugih vrsta. Ne zaostaju ni tuljani i morski lavovi, zabavno je gledati morža kako si ga nateže perajom, ili kako jedan morž naskače na drugoga, a homoseksualnost je česta i među karipskim lamantinima.


            Idemo van iz vode! Homoseksualnost i lezbijstvo česti su kod jelena, sobova i losova, žirafa, rašljorogih antilopa, više vrsta afričkih i azijskih antilopa, divljih ovaca, mošusnih goveda, američkih planinskih koza, američkih (homoseksualno naskakanje češće je od onog heteroseksualnog) i evropskih bizona i afričkih bivola, svinja, divljih konja (a i onih domaćih, kao i kod svih drugih domaćih životinja) i zebri, vikunja, slonova (mužjaci redovito najahuju jedan drugoga u divljini, a u zatočeništvu je zapaženo kako si ženke uzajamno surlom draškaju klitoris, 17 palaca dug).
            Među zvijerima, na spisku su lavovi i gepardi, lisice (ženke osobito naskaču jedna na drugu) i vukovi, a među grizlijima ima medvjedica koji se drže zajedno i zajedno podižu svoje medvjediće, kao da su u obiteljskoj vezi, da ne kažemo braku!
Lezbijstva ima i među pjegastim hijenama, gdje doduše morate paziti tko je dečko, a tko cura! Ženkin klitoris je dug skoro kao muški penis, ženka se kroz njega pari i rađa potomke. Da, to je vrlo čudna anatomija, bolna za štenjenje, a smrt i prvorodilja i mladunčadi je česta. S druge strane, očito to nije smetalo hijenama da u savani postanu grabežljivci sposobni pograbiti se s čoporima lavova.
Homoseksualni i lezbijski odnosi zabilježeni su i kod nekih vrsta klokana i valabija, kod koala (ženke naskaču jedna na drugu, uz puno režanja) i nekih manjih tobolčara. Na spisku su i neke američke vjeverice (za evropske se valjda nitko nije trudio gledati), američki svisci (ženke) i neki južnoamerički glodari. U jedne vrste ježeva zapaženo je udvaranje među ženkama u zatočeništvu. (Kako se pare ježevi? Pažljivo.) Homoseksualna aktivnost bilježi se i u šišmiša i letipasa.
Dobro je poznato da se mužjaci sive guske sparuju u trajne parove. To u nekih drugih vrsta gusaka (npr. kanadska, gdje je zabilježen i menage a trois, da prostite na mom Francuskom) čine i ženke. Te veze, opisane i kod labudova, te pataka, znadu biti višegodišnje, ptice grade gnijezda i polažu neplodna jaja. Kod lezbijskih parova snježnih gusaka, jedna ili obje guske kopuliraju s mužjacima, pa par odgaja guščiće.

Popis ptica u kojih su zbilježeni homoseksualni i lezbijski odnosi je podugačak i uključuje albatrose, vrance, gnjurce, čaplje, liske, plamence, žalare i prutke, galebove i čigre (slično kao i u snježne guske, ima lezbijskih brakova u kojima se uspješno odgaja potomstvo), neke ptice pjevice (uključivo i u nas česte zebu bitkavicu i plavetnu sjenicu), lastavice, svrake, čavke, gavrane, rajske ptice, nojeve (u kojih se homoseksualno snubljenje bitno razlikuje od heteroseksualnog), emue, ree, pingvine, vjetruše, bjeloglave supove, neke kokoši, golubove, kolibriće, papige, žune, vodomare ... Možda sam nekoga i preskočio, ali vidite kuda ciljam! Pri tome vodite računa da je broj vrsta sigurno i veći, ali navodimo samo one za koje postoje dokumentirana zapažanja.
Konačno, tu su i neke vrste vodozemaca i gmazova (spisak u knjizi je vrlo American-biased), riba, te brojnih kukaca (jedna od prvih slika životinjske homoseksualnosti s konca 19. stoljeća su dva mužjaka skarabeja kako “rade radnju”).

* * *

Što sve možemo zaključiti iz iznešenoga? Ukratko to da su homoseksualnost i lezbijstvo savršeno normalni i prirodni obrasci seksualnog ponašanja, u nekih vrsta sasvim redoviti, u nekih rjeđi, ali ni u kome slučaju nešto nastrano, neprirodno ili što bi ugrožavalo biološki reproduktivni proces vrste. Također (o čemu se u knjizi opsežno raspravlja, ali smo ovdje preskočili), životinje se ne seksaju samo i jedino kad se pare za potomstvo. U mnogih vrsta nereproduktivni, da ne kažem rekreacijski, seks sasvim je uobičajen. A Homo sapiens je, htjeli mi to ili ne, ipak životinja.
Odatle jasno proizlazi odgovor na pitanje kako se postaviti prema ovom referendumu?
Za početak, on hoće u Ustav uvesti nešto što će služiti za ograničavanje prava i obaveza građana jedne spolne orijentacije, koji su odabrali jedan stil života, a koji trebaju imati ista prava i obaveze (a brak znači i jedno i drugo) kao i ostali građani.
Ako ne pripadamo LGBT zajednici, onda nas se to možda i ne tiče, ali ... Budimo svjesni da desnice rade u malim koracima. Danas LGBT, sutra ... Tko zna? A onda, ako se stvari dovoljno zaoštre, prekosutra opet radi Jasenovac. Dakle, rušenjem tog i takvog referenduma svatko od nas štiti u budućnosti i svoja prava, ako ne i fizički opstanak!
Kao treće, kao što sam pokazao (i kao što se može uvjeriti svatko tko si nabavi spomenutu knjigu), argumentacija prema kojoj su homoseksualnost i lezbijstvo nešto neprirodno, pa time i izopačeno, porok kojeg treba iskorijeniti (jer na to se sve konačno svodi, desnica uvijek raspravlja o istrebljenju, samo to ponekad radi u demokratskim rukavicama - sjetimo se da je i Hitler došao na vlast izborima), dakle takva je argumentacija sasvim pogrešna, bez ikakve znanstvene podloge, po svojim krajnjim ciljevima nemoralna, a pobijaju je izravna opažanja bezbroja zoologa koji su proveli godine proučavajući ponašanje raznih životinjskih vrsta.
To su sad već barem tri neoboriva razloga zbog kojih treba izaći na referendum 1. prosinca i glasati PROTIV!

ponedjeljak, 11. studenoga 2013.

Izlazi UBIQ 13!


Iz tiska izlazi UBIQ 13, zadnji u nakladi poduzeća Mentor, koje prestaje s radom. Kako stvari sada stoje, to ne znači i gašenje časopisa UBIQ. Između dva broja, UBIQ je izgubio dva člana svog uredničkog tima, profesora Zorana Kravara i Borisa Švela. A i postaje sve teže doći do novih priča za časopis. Ali, u međuvremenu, evo sadržaja nesretnog 13. broja:



Novele
Antonija Mežnarić: Djevojka, žena i jedan izgubljeni leš
Marko Fančović: Ljubav i Smrt
Darko Macan i Tatjana Jambrišak: Marijana
Vladimira Becić: Pas tragač
Igor Rendić: Ljuska
Iva Šakić Ristić: Pravilan raspored
Dajana Šalinović: Sloboda se skrivala u njezinim uvojcima kose
David Kelečić: Dječak i Mora
Marko Marciuš: Kalifova šahovska ploča

In memoriam: Boris Švel
Boris Švel: Leonardova podvala (s Branimirom Stipčevićem) * Jedan dan u životu socijalnog radnika * Smrtonosna zraka svjetla * Razgovor u birtiji * Mi te ... * Nevjerojatne pustolovine baruna Trenka * Razvod * Prinosi izučavanju korespondencije Julesa Vernea i Pierrea-Julesa Hetzela (neuređeni) * Hrustavci na vjetru * Crna latimerija

In memoriam: Zoran Kravar
Ante Jerić: Znanstvena ekskurzija u nepoznate svjetove
Zoran Kravar: Odnos autoriteta i posluha u visokoj fantastici

Kritička praksa
Silvestar Mileta: O vazda mladim svjetovima: uz knjige o fantasyju Zorana Kravara, Petre Mrduljaš Doležal i Darka Suvina

petak, 20. rujna 2013.

Boris Švel - u spomen


Danas nas je sve koji smo ga poznavali bolno zatekla vijest da je od komplikacija nakon operacije preminuo Boris Švel.

Premlad da umre (svoj 42. rođendan dočekao je u bolnici), Boris je u zadnjih desetak i nešto godina postao jedna od nezaobilaznih pojava na našoj znanstvenofantastičnoj sceni. Prisutan na svakom Istrakonu i SFeraKonu, voditelj Bočkoteke, duhoviti predavač i još duhovitiji pripovjedač viceva o bosanskom svemirskom programu (možda je trebao biti stand-up komičar), spreman sudionik rasprava o svemu esefičnome i mnogo toga ne-esefičnog, urednik Parseka s najvećim brojem uređenih brojeva, član uredništva časopisa UBIQ, pisac koji je u ono malo svojih objavljenih priča pokazao koji je talent bio, člankopisac, ukratko vjerni fan ... Sve je to bio Boris.
I odvjetnik, i dugogodišnji kolumnist specijaliziran za mornaricu i pitanja obrane i sigurnosti ... Sve je to on bio.
I prijatelj, svakako. Koji je bio spreman uskočiti kad je bilo teško: osobno mi je pomogao, vrlo nedavno. Uvijek spreman poslušati, dati svoj komentar, čak i onaj koji čovjek možda ne bi htio čuti, što je uostalom osobina pravog prijatelja.
Sve je to bio Boris. I zbog toga je nakon njega ostala praznina koju više ništa neće ispuniti.
A s druge strane ... Tko zna, možda sad negdje upravo časka s Heinleinom.

petak, 12. srpnja 2013.

Priče o zmajevima - rezultat natječaja


Evo, konačno su objavljeni rezultati natječaja za zbirku "Priče o zmajevima", za ovogodišnji Festival fantastične književnosti. Čestitke uvrštenima!

Između 55 priča pristiglih na natječaj ovogodišnjeg Festivala fantastične književnosti, za objavljivanje u zbirci "Priče o zmajevima" odabrano je sljedećih 25 priča sljedećih autora:

Dražen Horvat: Do posljednjeg zmaja
Goran Gluščić: Zmajofobija
Aleksandar Žiljak: Der Eisendrache
Sanja Tenjer: Sirotica i zmaj
Iva Šakić Ristić: Izlazak iz zmajeve sjene
Adrijan Sarajlija: Zmajeva kuhinja
Ana Domini: Anica i Vatropirka
David Kelečić: Generacijski jaz
Marija Serdar: Gospodar blaga
Barbara Pleić Tomić: Kuhinjski zmaj
Robi Selan: Na zmajevom tragu
Mirela Jovičić: Porez na nevidljive zmajeve
Vladimira Becić: Priroda i društvo
Paula Borošak: Zmajska princeza
Anto Zirdum: Plamen plavog zmaja
Đorđe Bajić: Tajna bledoružičastog zmaja
Milena Benini: Kad se zmaj ugnijezdi
Ed Barol: Olujni dom
Gorana Družeta: Opet sam sanjao ljude
Marko Fančović: Zmaj s tetovažom djevojke
Vesna Kurilić: Majčin izbor
Saša Šebelić: Onaj koji je Jama
Adnadin Jašarević: Igračka
Mirko Grdinić: Moj dom
Tihomir Jovanović: Kameni zmaj

Čestitamo uvrštenim autorima i zahvaljujemo svima koji su poslali priče! Priče je odabirao žiri u sastavu Tihana Linardon, Mirko Grdinić i Davor Šišović. Zbirku "Priče o zmajevima" objavit će Pučko otvoreno učilište u Pazinu, a knjiga i autori bit će predstavljeni na 12. Festivalu fantastične književnosti koji će se održati 9. i 10. kolovoza u Pazinu i Draguću.

petak, 28. lipnja 2013.

Nadia - The Secret of Blue Water






Dok je 1970-ih radio u studiju Toho, Hayao Miyazaki uvalio im je sinopsis za seriju inspiriranu Jules Verneovim “fantastičnim putovanjima”, o dvoje djece što podmornicom bježe oko svijeta, skrivajući se pred negativcima. Toho je zadržao opciju, ali tek kad je studio Gainax postigao kritičarski uspjeh s filmom The Wings of Honneamise, Toho je izvukao Miyazakijev sinopsis iz ladice i ponudio ga Gainaxu da iz njega napravi TV seriju.
Rezultat je bila Nadia - The Secret of Blue Water (Fushigi na Umi no Nadia) iz 1990. Ovu seriju od 39 epizoda danas neki autori (npr. Johnathan Clements i Helen McCarthy: The Anime Encyclopedia, Stone Bridge Press, Berkeley, California, 2006.) prilično hvale, prvenstveno zbog kombinacije verneovskih motiva, bogatoj (točan termin: dickensovskoj) karakterizaciji likova, tehnološkim čudima koja ćemo nešto kasnije trpati u ladicu s etiketom steampunka, solidnoj animaciji, žestokoj i na momente brutalnoj akciji, itd., itd., itd.
Oni koji me bolje poznaju, već naslućuju što znači kad krenem nabrajati “itd., itd., itd”. Jer, je li Nadia uistinu tako solidna serija, kao što se tvrdi?
Priča počinje u Parizu 1889., na Svjetskoj izložbi. Mladi izumitelj Jean (zapravo dječak), koji se došao natjecati na takmičenju letjelica, slučajno sretne i onda spasi tamnoputu djevojčicu Nadiu, cirkusku akrobatkinju koja okolo šeta u društvu lavića Kinga, a oko vrata nosi ogrlicu s plavim kamenom, naslovnu Plavu vodu. Nju proganja komični trojac, crvenokosa gospođica Grandis i njeni pobočnici, Hanson (um) i Sanson (snaga), u svome vozilu Grantan, koje vozi po tlu, plovi i leti.
Ali, Jean uspješno bježi s Nadiom, koristeći svoj najnoviji izum, prototip canard-aviona. Međutim, Jean (kao i mnogi tadašnji aeronautički pioniri) ima problema s motorom, pa se Jean, Nadia i King nađu kako u avionu plutaju nasred oceana. Ma nema straha, spašava ih američka topovnjača Abraham, koja upravo lovi zagonetno morsko čudovište što potapa sve redom. (Do ovdje vam je već jasno da smo čvrsto na Jules Verneovom terenu.)
Naravno, tko traži, taj i nađe. Pa se u borbi s morskim čudovištem, Jean, Nadia i King opet nađu nasred oceana, da bi ih spasila podmornica Nautilus, kojom zapovijeda zagonetni (a tko drugi?) kapetan Nemo. Nemovi ljudi poprave Jeanov avion (zapravo ga prerade u hidroavion) i otpravljaju naše junake neka idu svojim putem. Jer, Nemo je zapravo u potjeri za pravim čudovištem, suparničkom podmornicom koju hoće uništiti pod svaku cijenu.
Prelijećući neki otok, Jeana, Nadiu i Kinga obara neočekivana paljba. Na otoku, oni nalaze pobijenu obitelj, čija je jedina preživjela mala djevojčica Marie. Tu se naša družina sreće sa stvarnim neprijateljima: tajnovitom organizacijom Neo Atlantis, koja je po prilici kao da uzmete ekipu iz Waffen SS-a, s kabuki-maskama i KKK-kapuljačama na glavama. Prema potrebi, ubijaju bez milosti, a na otoku drže i pravi radni logor.
Tu negdje na otok doplove i Grandis i njena dva bilmeza, i svi skupa, uz pomoć Nautilusa koji se pojavi u pravi čas, uspiju razoriti Neo Atlantisovu instalaciju na otoku, ali ne prije no što Neoatlantiđani upriliče demonstraciju oružja (atomska vam dođe negdje u rangu petarde) koje razvijaju i obznane svoju namjeru da pokore/unište (više ovo drugo) svijet.
Kad se opet nađu na Nautilusu, i kad Grandisova i njeni momci zajedno sa Jeanom spase Nema iz klopke u koju je upao (a njegovo je znanje podmorničke taktike takvo da svako malo upada u klopke), oni bivaju prihvaćeni u posadu.
Ovo vam je po prilici prvih deset epizoda serije.
I sad se vi pitate što ja tu hoću?
Zapravo, ništa, jer do ovdje je serija skoro pa briljantna. Brza, sa simpatičnim likovima i negativcima za koje se odmah stavi do znanja da s njima stvarno nema zajebavanja, a ni kompromisa. Neotalantiđani, kao što smo rekli, ubijaju bez pardona!
Međutim, od po prilici desete epizode, kad se Jean, Nadia, Marie i King, te gospođica Grandis, Hanson i Sanson nađu na Nautilusu kao punopravni članovi posade, kreće katastrofa! Što se događa, pitate se?
Najkraće rečeno, serija se potpuno dramaturški objesi. Pratimo uklapanje u posadu podmornice, pri čemu se javljaju dva problema: Nadia i njeno vegetarijanstvo i pacifizam, te iznenadna zaljubljenost Grandisove u kapetana Nema. Tu se još desetak epizoda i dogodi poneka pustolovina, i obiđe neko čudo (potopljena Atlantida, podvodni vulkan, Nemova baza na Antarktiku), sretne i neko čudovište (prapovijesne ribe i glavonošci, tisućljećima stari bijeli kit - ne, nije Moby Dick), ali radnja se gotovo uopće ne pomiče naprijed. Rat s Neoatlatiđanima kao da je zaboravljen! Epizode se troše jedna za drugom ni na što, manje-više da bi Nadia šizila kad se pred nju u tanjuru stavi riba, Grandisova svaki put kad vidi Nema, te da bi Jean sklapao svoje izume, kojima je tehnološki došao već do cca. 1944. (projektil s pulsnim motorom). Onda se opet na dvije epizode pojave Neoatlantiđani, ovaj put u skoro pa svemirskom brodu i doslovno izvade Nautilus iz mora pomoću elektromagneta i razvale ga po beba-zvečka sistemu.
Kapetan Nemo i njegova posada nestaju, a Nadia, Jean, Marie i King završe na pustom otoku. Tu se opet radnja vješa, a kad, nakon još desetak epizoda, saznamo tko je Nadia zapravo, te kad uslijedi konačni obračun kapetana Nema (ovaj put je i on u svemirskom brodu) i Neoatlantiđana nad Parizom, gledatelju je već zapravo svejedno.
Da bi stvar bila još gora, tu je ta “dickensovska” karakterizacija likova. Jean, kao izumiteljski wunderkind, ne prestaje sa svojom beskrajnom vjerom u tehnologiju i znanost, iako je imao prilike vidjeti za što se sve to koristi. Da ne govorimo kako on kao od šale sklapa stvari za koje inače treba, ako ništa drugo, barem dobro sređena radionica. Čak i u fantastičnoj seriji, dobro je negdje zadržati po koje sidro u stvarnosti i u onome što je moguće, bilo u skučenom prostoru podmornice, bilo na pustom otoku!
Tu je kapetan Nemo, koji skriva lice iza visokog ovratnika svog kaputa i pod nabijenom kapetanskom kapom, te svako malo ulijeće u glupe klopke i tajnuje neke svoje tajne, čije razotkrivanje zapravo ne pomiče radnju ni mrvu. Njegova prva časnica, Electra, potajno je u njega zaljubljena, a on baš i ne trza. Gospođica Grandis se, pak, od ne pretjerano sposobne negativke pred Nemom doslovno topi i pretvara u uzornu kuharicu, koja na sebe preuzima cjelokupnu Nautilusovu kužinu. Njeni pobočnici, Hanson i Sanson, osciliraju od junaka do bedaka, često u istom kadru. Marie je klinka, koja manje-više služi da tu i tamo upadne u nevolje, lavić King dobiva napadaje ljubomore (da ne govorimo da nešto nije u redu s njegovim hormonima rasta, jerbo Nadia kronološki traje podosta dugo, a on je cijelo vrijeme jednako velik kako je bio i na početku) i svako malo skuca u potvrdu onoga što likovi govore. Ima tu još nešto članova posade, uglavnom na mostu (jer zapravo ni ne znamo koliko Nautilus ima momaka, a nastranu te filmske podmorničke posade koje se sastoje od XYZ muškaraca i dvije žene), te zapravo najbolje karakterizirani likovi ostaju Neoatlantiđani, posebno njihov zapovjednik Gargoyle. Točno se zna što oni hoće i tako se i ponašaju, ni jednog trenutka ne sumnjajući u moralnost onoga što čine.

Pa tako dvadeset epizoda ...

Nadia je, pak, posebni slučaj. Njeno vegetarijanstvo i pacifizam, iako imaju uporište u njenom djetinjstvu, njenoj sposobnosti komuniciranja sa životinjama, te sami po sebi nisu ništa loše, manifestiraju se tako da Nadia vrlo brzo postaje jedno naporno, vječito nadureno i stalno cendravo čeljade na rubu suza, za koje se pitate je li vrijedno svih tih napora oko nje, a s obzirom da Neoatlantiđani žele njenu ogrlicu (a i nju samu), čuvanje Nadie je prilično pogibeljna zadaća. Time je glavni ženski lik potpuno uništen, a stvari i stavovi za koje se zalaže zapravo su dezavuirane u očima gledatelja. Je li u takvom postavljanju Nadjinog lika trebalo tražiti neku pedagošku potku, namijenjenu japanskim tinejdžerkama, ne znam. Ako da, meni je promaklo. Ili me, zapravo, u kontekstu nečega što počinje kao pustolovna serija, ne zanima.
Jedna forumska diskusija na koju sam naišao upućuje da su i inače te tzv. otočne epizode (cca. od 20. do 30.) na zlu glasu, te neki čak preporučuju da ih se pri gledanju serije jednostavno preskoči. A razgovaramo o četvrt serije! I kao što sam primijetio, problemi počinju i znatno ranije. Otočne epizode, koje se onda nastavljaju u Africi (jednako tako glupost!) su, izgleda, rezultat pritiska naručitelja da se serija umjetno produži, što je rezultiralo jedino kako je i moglo, padom u pripovijedanju, ali i animacijskoj kvaliteti. Sam Hideaki Anno odriče se tih epizoda, a složio je i, recimo to tako, director’s cut, ali iz današnje perspektive, šteta je učinjena.
Dakle, nakon solidne i dinamične prve četvrtine, Nadia se dramaturški potpuno zakoči, naslovni lik postaje nezanimljiv, a, na kraju krajeva, niti sve ono što se dogodi i razotkrije u priči (a u konačnom obračunu dvaju svemirskih brodova bude razoreno pola Pariza) kao da na alternativnu povijest koja je prikazana nema nikakva utjecaja.
Možemo ovdje napraviti usporedbu s Miyazakijevim filmom Laputa: dvorac na nebu. Jer, tko je gledao Laputu, sigurno je dosad već shvatio da je stari lisac u taj film prenio puno toga što mu nisu dali napraviti s Nadiom: djevojčica (u Laputi, Sheeta) koja nosi zagonetni kamen na lančiću i bježi od komičnih negativaca (klan Dora), poduzetni tehnički vudreni dječak koji gradi avione (Pazu), ubojiti ostatci stare civilizacije (sama Laputa), mračna organizacija, roboti, leteće lađe ... Međutim, dok serija u jednom trenutku uleti u dramaturški krug u kome se vrti i vrti i vrti skoro 30 epizoda, Miyazakijeva Laputa jednom kad krene - a krene i prije najavne špice - više ne staje, sve do furioznog finala. Da, bilo je to vrijeme Miyazakijevih ranijih filmova, dok je još uspijevao svoje radnje završiti u minutaži koju si je zadao ...
Da se vratimo na Nadiu: što god tko o njoj pisao, krajnji rezultat je bezobrazno razvučena i iritantna serija, koja je krasno započela, ali kao da se onda njom demonstrira redateljska i scenaristička nesposobnost da se održava započeti ritam i sama tema pripovijedanja. Možemo samo plakati nad time što je Nadia mogla biti da je postala Miyazakijev projekt onda kad je bio ponudio sinopsis. Ovako, kao da su Hiedaki Anno i ekipa iz Gainaxa Nadiom najavili svoj sljedeći epic fail (doduše, iz ponešto drugih razloga) - Neon Genesis Evangelion.
Ali, to je neka druga priča. Za koju tek skupljam pljuvačku.

 Naravno da postoje i porno-uratci, ali ovo je ipak iz originalne serije ...
 

ponedjeljak, 24. lipnja 2013.

Preminuo je Zoran Kravar


Dana 23. lipnja 2013. preminuo je profesor dr. Zoran Kravar, član savjeta časopisa UBIQ, te dobitnik dvije nagrade SFERA, za esej "Duboka fikcija - J. R. R. Tolkien: The Children of Hurin, London 2007" (UBIQ 1, rujan 2007), te za knjigu Kad je svijet bio mlad (Mentor, Zagreb, 2010). Istraživanja antimodernističkih tendencija dovela su profesora Kravara do fantasy književnosti, a njegov - možemo to reći - bestseller Kad je svijet bio mlad kao da je u zadnje tri godine u nas pokrenuo niz naslova koji se na ovaj ili onaj način bave fantastičnom književnošću općenito. Njegov optimizam u suočavanju s teškom bolesti ispunjavao nas je divljenjem, a vjerujemo da njegov rad na području fantasyja sigurno neće ostati bez nastavljača.

U nastavku, donosimo podrobniju biografiju profesora Kravara odaslanu iz Hrvatskog društva pisaca, čiji je bio član.



Zoran KRAVAR povjesničar i teoretičar književnosti, pjesnik (Zagreb, 25. V. 1948). Osnovnu školu pohađao je u Zagrebu, a gimnaziju u Zadru. Komparativnu književnost i filozofiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1972), gdje je od 1973. bio asistent na Odsjeku za komparativnu književnost. Doktorirao je 1977, a od 1984. redoviti je profesor. Tri su temeljna područja Kravarova mnogostrana znanstv. rada: knjiž. barok i njegove pojave u hrv. književnosti, esteticizam i antimodernističke tendencije u kulturi s kraja XIX. i na početku XX. st. te teorija stiha i povijest hrv. versifikacije. Prvu fazu znanstv. rada posvetio je starijoj hrv. književnosti. Kravar pripada generaciji knjiž. povjesničara koja je 70-ih i 80-ih god. XX. st. pridonijela pozitivnom prevrednovanju hrv. književnosti XVII. st. Najvažniji je zastupnik stilističkoga shvaćanja knjiž. baroka, prema kojemu se barok određuje kao specifičan nadindividualni stil čije je osnovno obilježje naglašena upotreba retoričkih figura. Takav figuralni stil u XVII. i XVIII. st. nije poznavao ni jezičnih ni žanrovskih granica te je bio u stanju, osobito u lirici, nadrediti se drugim slojevima knjiž. strukture. U Kravara su, za razliku od periodizacijskog shvaćanja toga pojma, barokom označene samo određene pojave u književnopov. vremenu, a ne čitav njegov odsječak (Studije o hrvatskom književnom baroku, 1975; Das Barock in der kroatischen Literatur, 1991; Nakon godine MDC, 1993). Zanimanje za knjiž. formu očituje se u Kravarovu intenzivnom bavljenju teorijom i poviješću stiha; stihološka se pitanja u pravilu razmatraju u širemu kontekstu, u kojem postaju očita njihova poetička i povijesna značenja. Njegovi stihološki radovi, nerijetko potkrijepljeni statističkim analizama, posvećeni su, između ostaloga, općim problemima stihovnoga ritma, prijevodnoj versifikaciji te analizi pojedinačnih autorskih, prije svega lirskih stihovnih repertoara. Pritom se kao najvažnije domaće stihovnopov. teme izdvajaju hrv. versifikacija XIX. st. i moderne, uvođenje akcenatsko-silabičke norme u hrv. književnost te pojava nepravilnih stihova (Tema »stih«, 1993; Stih i kontekst, 1999). U novijim radovima Kravar se okreće kontekstualizacijskim čitanjima književnosti kasnoga XIX. i ranoga XX. st. Zanimaju ga oblici u kojima se knjiž. svjetovi toga doba suprotstavljaju procesima liberalno-kapitalističke modernizacije, odnosno svjetskopovijesnoj moderni. Takve tendencije, ne samo književne nego i filozofske i ideološke prirode, Kravar obuhvaća pojmom antimodernizma, zamjenjujući pritom, da bi izbjegao zabunu, pojam književnopovijesne moderne terminom esteticizma. Nakon što se antimodernizmom pozabavio u eur. kulturi (Antimodernizam, 2003), očitovanja regresivnih svjetonazora raščlanjuje i na primjerima iz hrv. književnosti ranoga XX. st. (V. Nazor, A. G. Matoš, I. Vojnović, M. Krleža) u knjizi Svjetonazorski separei (2005). I sam pjesnik, Kravar u svojoj lirici sjedinjuje svakidašnju doživljajnost s intelektualnošću i poznavanjem knjiž. tradicije, učeno metričko pjesništvo s onim u proznoj formi (Vinograd, 1998). U knjizi Uljanice i duhovi (2009) u formi svojevrsne intelektualne autobiografije govori o različitim umjetničkim i filozofskim djelima i pojavama koji su presudno utjecali na njegovo intelektualno formiranja. U studiji Kad je svijet bio mlad (2010) analizira žanr fantasyja dovodeći ga u vezu s doktrinarnim antimodernizmom.
DJELA: Studije o hrvatskom književnom baroku, Zagreb 1975; Funkcija i struktura opisa u hrvatskom baroknom pjesništvu, Zagreb 1980; Das Barock in der kroatischen Literatur, Köln–Weimar–Wien 1991; Nakon godine MDC, Dubrovnik 1993; Tema »stih«, Zagreb 1993; Lirika i proza Antuna Gustava Matoša (s D. Oraić-Tolić), Zagreb 1996; Vinograd, Zagreb 1998; Stih i kontekst, Split 1999; Književni protusvjetovi (s N. Batušićem i V. Žmegačem), Zagreb 2001; Antimodernizam, Zagreb 2003; Sinfonia domestica, Zadar 2005; Svjetonazorski separei, Zagreb 2005; Uljanice i duhovi, Zagreb 2009 ; Kad je svijet bio mlad, Beograd-Zagreb 2010.

subota, 22. lipnja 2013.

Future Boy Conan



Future Boy Conan (Mirai Shonen Conan) televizijska je serija iz 1978. u 26 epizoda. Ta serija danas zaslužuje pažnju kao ostvarenje na kome su u svojoj televizijskoj fazi - uz Keijija Hayakawu - kao redatelji svoje predghiblievske zube brusila dva velikana japanske animacije, Hayao Miyazaki i Isao Takahata, a i zbog toga što se brojne teme i motivi iz Conana bez poteškoća prepoznaju u kasnijim Miyazakijevim remek-djelima.
Priča Future Boy Conana je postapokaliptična. Godine 2008, globalni je rat - vođen elektromagnetskim oružjima - uzrokovao potpuni smak svijeta. Kontinenti su potonuli, a ono malo preživjelih spas je potražilo na razbacanim otocima koji su preostali.
Dvadeset godina kasnije, na jednom otočiću žive dječak Conan i njegov djed, uvjereni kako su posljednji pripadnici ljudskog roda. Zato njihovo iznenađenje, kad more na plažu izbaci djevojčicu Lanu, graniči sa šokom. Međutim, za Lanom na otok dolazi hidroavion i iz njega se iskrcavaju naoružani ljudi. Djed pogiba, djevojčica biva ugrabljena, a Conan se baca u potjeru za Lanom i njenim otmičarima.
Otmičari pripadaju Industriji, vojno-tehnološkoj diktaturi koncentriranoj oko velikog trostrukog tornja. Lana je, naime, putokaz do doktora Laoa, njenog djeda, znanstvenika presudnog za ovladavanje sunčevom energijom. Conan će izbaviti Lanu i pobjeći s njom do drugog otoka, Visoke Luke, na kojem postoji manje-više agrarna utopija. Međutim, Industrija se suočava s velikom prijetnjom: potonuti će u nadolazećem tektonskom poremećaju, pa joj se doslovno postavlja pitanje Lebensrauma. Snage Industrije vrše invaziju Visoke Luke. Nakon niza peripetija, unutrašnjih previranja, izdaja i promjena strana, Industrija konačno propada u potresu i tsunamiju. Njeni preživjeli stanovnici (od kojih su većina obespravljeno roblje) nalaze svoj novi dom na Visokoj Luci, ali ne prije no što im diktator svima zaprijeti strašnim bombarderom, istim onakvim kakvi su uništili svijet.
Već u ovako skiciranom sinopsisu prepoznajemo motive iz kasnijih uradaka Studija Ghibli. Miyazaki se u dva svoja rana filma bavio postapokaliptičnim scenarijima. To su, naravno, Nausicaä iz Doline vjetra i Laputa, dvorac na nebu. Mnogo toga iz Conana (a scenarij su pisali Takaaki Nakano i Soji Yoshikawa, inspirirani romanom The Incredible Tide Alexandera Keya) ponovit će se u ta dva filma: mirna ruralna zajednica koju ugrožava vojno-industrijska diktatura, djevojčica koju progone i dječak koji je odlučno spašava, oružja zaostala iz strašnog rata, razbacani ostatci starih tehnologija, nevjerojatne letjelice ...
Naravno, format serije omogućuje dublji uvid u dvije oprečne zajednice. Industrija je visokotehnološka diktatura na zalasku, koja je iscrpila raspoložive resurse. Iako pogonjena atomskim reaktorom i nadohvat sunčeve energije, ona ovisi o reliktima propale civilizacije - stari avioni, jedan jedrenjak, topovnjača preživjela iz rata, putnički brod za evakuaciju koji tek treba podignuti s morskog dna. U njoj se čak i kruh sintetizira iz plastike reciklirane sa smetlišta. K tome, Industrija poput Metropolisa u svojim temeljima skriva obespravljene mase, gurnute daleko od očiju uniformiranih građana koji za svoje zasluge zarađuju - ili gube - bodove potrebne za uspon u društvenoj hijerarhiji. Oko Industrije, kako je i za očekivati u ovakvom prikazu stvari, vlada pustoš i potpuno odsustvo života, kao što i među njenim stanovnicima vlada emotivna praznina.
S druge strane, Visoka Luka je zeleni otok, ruralna zajednica slobodnih i, recimo to jednostavnim jezikom, veselih ljudi, poljoprivrednika, ribara i zanatlija, koji si svojim radom osiguravaju prilično obilje. I Visoka Luka ima tehnologiju, ali to je tehnologija vjetra, možda na nivou predindustrijske Nizozemske. Doduše, nije Visoka Luka bez tenzija, posebno na relaciji ratari - stočari. A nisu ni Visokolučani tamo nekakvi Amiši - kad krene industrijska invazija, stvar poprima razmjere prosječnog partizanskog filma, sve s općenarodnim otporom, hrabrim pomorskim diverzantima, neizbježnim domaćim izdajnikom i, naravno, neminovnim slomom mrskog okupatora. Ali, Visokolučani se istovremeno pokazuju i velikodušnima ...
Ovakvo kontrastiranje dvaju svjetova - urbano-industrijskog i ruralnog - naći ćemo nešto suptilnije i u drugim Miyazakijevim filmovima, primjerice Moj susjed Totoro i Princeza Mononoke. U njemu se zasigurno odražava post-šezdesetosmaška razočaranost suvremenom civilizacijom i kapitalističkim sustavom, koja je, što se tiče fantastike općenito, vjerojatno u korijenu procvata fantasy žanra zadnjih četrdesetak godina.
Naravno, na nivou dječje serije, za očekivati je da će stvari biti postavljene prilično crno-bijelo, iako u Conanu itekako ima dovoljno međutonova da se izbjegne šablonizirana podjela dobro/zlo. U praksi, kad promišljamo pitanja koja načinje Conan, kao i kasniji Miyazakijevi filmovi, moramo biti svjesni da će uspješna rješenja uzeti ono najbolje od oba svijeta. Odgovor nije ili-ili, već i-i. S jedne strane, primjena visokih tehnologija, čak i u ruralnom okruženju. S druge strane, istovremeno razbijanje urbano/industrijskog sivila očuvanjem, te fizičkim povratkom/unošenjem prirode u urbani okoliš. Svijest o tome raste i može postati važnim okidačem zahtjeva za promjenama - prisjetimo se od čega su krenuli recentni nemiri u Turskoj: od protesta protiv uništavanja jednog parka, dakle oaze makar uređene prirode u centru megalopolisa. U samoj seriji, takvo sveobuhvatno rješenje možda je naznačeno na širem planu, odlukom Visokolučana da među sebe prime i poražene industrijske vojnike i izbjegle Industrijce.
Naravno, i jedno i drugo zahtijeva uklanjanje danas nametnutih i silom održavanih političkih sustava i paradigmi, koji sad već neskriveno klize u diktature. Da diktaturu sile treba srušiti izravnom akcijom, borbom, subverzijom, revolucijom, o tome ni Conan, ni Nausicaä, ni Laputa ne ostavljaju nimalo dvojbe, što je uostalom sasvim u skladu s Miyazakijevim proklamiranim političkim uvjerenjima.
Međutim, iako načinje teme što su danas još aktuelnije nego u vrijeme kad je snimljen, nije Future Boy Conan bez nedostataka. Iako jurnjava traje cijelo vrijeme, uz tek malo posustajanja kad Conan i njegov drug Jimsy (inače veliki lovac) upoznaju i uklapaju se u način života Visokolučana, stječe se dojam da je serija mogla biti koju epizodu kraća. Osim toga, a to vjerojatno proizlazi iz orijentiranosti prema dječjoj publici, način kako se rješavaju pojedine akcijske situacije u jednom trenutku otklizi u neuvjerljivost. Conan je, naime, u sve praktične svrhe super-junak. On roni koliko treba. On trči po krilu aviona u letu. On se na okomitom zidu od čeličnih ploča nožnim prstima hvata za var. On, doduše, ne može iščupati iz zida okove kojima je sputan. Zato iščupa cijeli zid. I tako dalje, i tako dalje: ako je i geg mišljen za djecu, ponekad je previše. Future Boy Conan ni produkcijski nije sasvim na nivou kojeg će kasnije doseći Ghibli, iako se već u cjelokupnom izgledu serije - likovi, dizajn hardwarea, pozadine - naziru obrisi onoga što će doći.
Da zaključim: zbog tema kojima se bavi, a usprkos mogućim primjedbama, Future Boy Conan svakako je zanimljiv komad povijesti japanskih anime, kojeg bi trebao proučiti svaki poštovatelj i ljubitelj ostvarenja Studija Ghibli i Miyazakija ponaosob.

srijeda, 15. svibnja 2013.

Salacious Tales


Nakon godina jebancije :), teške trudnoće i porođajnih muka, napokon je svjetlo dana ugledala zbirka erotskih SF/F/H priča Salacious Tales. Urednik je David M. Fitzpatrick, a zbirka sadrži čak pet priča hrvatskih autora - dvije Milene Benini, jednu Dalibora Perkovića, te dvije moje. Zbirku sam i ilustrirao, te zapravo glumio talent scouta u Hrvatskoj. Knjiga je sada dostupna na Amazonu:

Denis Peričić: Božja vučica




Denis Peričić

BOŽJA VUČICA

Za Aleksandra Žiljka


„Jambrek, di mi je vučina?“, je zavpila Jana
Začuteč kerv psoglavega khana;
„Daj da zopet postanem zverina,
da kak vučica povrnem nam sina“.

V jurti, v stepi, šaman videl je
Da za khana dete najti je
Od najvekšega značenja
I od nebeškega znamenja

V zemlo slabeg sonca je dojahal
Celo selo z mačem je razjahal;
Zel je sina od Jane i Jambreka
Ne znajoč da nakopal si je dreka.

Vučino si Jana je oblekla,
Ljudsko kožo pri tem si je slekla,
Da v zverinjo zopet se obrne
I da khanu požirak zavrne.

Jer to je od največega značenja
I bormeš od nebeškega znamenja;
Tak je khanu prišlo kaj je štel:
Smert; postal mertvi je i bel.

Psoglavemu skočila je za vrat,
Ne bu več joj mogel srat;
Ze zobmi mu ztrgala je gotu tu
A woman's got to do what a woman's got to do.


Aleksandar Žiljak napisal je pripoved „Božja vučica“ (v istoimeni knigi, Mentor, Zagreb, 2010.) prama legendi z varaždinskeg kraja.
A woman's got to do what a woman's got to do – Ženska mora napraviti ono kaj ženska mora napraviti.




ponedjeljak, 13. svibnja 2013.

NOVA 21 - najava

 NOVA 21_klein
Dana 30. svibnja izlazi 21. broj njemačkog SF časopisa Nova, kojeg je jedan od urednika Michael Iwoleit, svojevremeno SFeraKonski gost. Časopis donosi i moju priču "Dani orgona", u prijevodu Tommija Bremma, pod naslovom "Die Orgon-Ära". Detaljnije ovdje:
http://nova-sf.de/wp/

petak, 10. svibnja 2013.

Srneći but s lisičicama, uz njega teran




Tamo negdje na samom početku 1930-ih, William Buehler Seabrook, reporter New York Timesa, dokopao ga se preko nekog sorbonskog bolničara: komada izrezanog iz tijela čovjeka poginulog u nesreći. Skuhao ga je i pojeo. Opisao je da mu je okus poput teletine. Ne baš mlade, ali daleko od govedine. Odrezak mu je bio malo žilaviji od telećeg, malo vlaknast, ali sasvim jestiv. Po boji, teksturi, mirisu i okusu, Seabrook je zaključio kako je od svih mesa koja uobičajeno jedemo, ljudsko meso usporedivo baš s teletinom.
S druge strane, na polinežanskim otocima Marquises, onodobno prilično ozloglašenima po ljudožderstvu, za bijelce je postojao naziv “duge svinje”. Očito ne bez vraga, jer mnogi smatraju kako je okus ljudskog mesa baš poput svinjetine. Ono u čemu se svi slažu je da uopće ne podsjeća na piletinu.
Ja se držim negdje između. Ponekad ga pripremam kao teletinu, ponekad kao svinjetinu, već prema raspoloženju. A nerijetko i kao divljač.
Evo, primjerice, gospođica Nikolić, moja tajnica. Donosi mi pretipkane dokumente na potpis. Prelistavam, bacam pogled, potpisujem, sa smiješkom joj vraćam mapu. Uzvraća mi osmijehom, ni ne sluteći što mi je zapravo na pameti. Promatram je kako odlazi, kasno je poslijepodne i obavili smo sve što je za danas trebalo. Odmjeravam njene noge i stražnjicu što se zamamno njiše u ritmu njenih koraka. Njen but ... Hm, možda bih ga pripremao kao srneći, u počast njenim krupnim zelenim očima. Mislim da bi merlo sasvim pristajao uz njenu kestenjastu kosu i tamno grimiznu haljinu.
* * *
Radim si večeru. Bubrege, spremam ih kao teleće, na berišonski način. Narezao sam ih na ploške, neka se propeku na vrućem maslacu, na najjačoj vatri, ali tako da ostanu malo krvavi. Na maslacu prepržim kocke slanine, dodajem narezane gljive, ispržim i njih, a onda sve prelijem bordeleškim umakom. Nakon što se kuha nekoliko minuta, skidam posudu s vatre, sve izmiješam i istresem na tanjur, te posipam kosanim peršinom.
Bubrezi su fini, zdravi, vidjelo se to odmah čim su mi ih dostavili. Od petnaestgodišnje djevojčice, pouzdano imam sve njene podatke. Obično tražim da mi komadi budu od djevojaka i mladih žena. Možda mi se samo tako čini, ali njihovo mi je meso nekako ... mekše. Podatnije. Ne želim ulaziti u frojdovske interpretacije ... Ali, kao što rekoh, možda mi se samo čini. Jer, jednom sam radio file Stroganov, za koga sigurno znam da je meso došlo s bildera u naponu snage. I bio je izvrstan.
Skidam kuharsku kapu i pregaču. Svoje - nazovimo ih specijalitete - uvijek pripremam sam. Iznosim bubrege na stol, sjedam, teran je baš na pravoj temperaturi.
Mmmm ... Ispali su izvrsno. I teran je izvrstan, dobra godina. Uživam u njegovoj boji u čaši na stalku, potresem je da se razvije buke, polako ga udahnem. Tek onda otpijam maleni gutljaj i prepuštam se svim čarima Istre sažetim u čaši vina ...
Raspoloženje mi malo kvari činjenica da, kao što je oportuno pripremati ih sam, tako, nažalost, svoje specijalitete obično moram i kušati sam. Iako je antropofagija, mogli bismo to tako reći, uz nas otkako postojimo na kugli zemaljskoj (a kanibalizam se pripisuje i neandertalcu, da ne govorimo kako ga je Jane Goodall s užasom dokumentirala kod čimpanzi), ipak se na nju ne gleda s blagonaklonošću.
* * *
Počelo je kao gastronomska znatiželja. Nakon nekog vremena, čovjeku dosadi ono što se uobičajeno servira na stolovima. Svinjetina. Teletina, junetina, govedina. Janjetina, bravetina, ovčetina, jaretina. Konjsko meso. Sva zamisliva perad. Sve to u jednom trenutku postane već viđeno (možda je bolje reći: već kušano), bez obzira s kojim se marom i kulinarskom dosjetljivošću spravljalo i kojim vinima bilo popraćeno.
Pseće meso u kineskim restoranima nije me baš oduševilo. Niti mačke. Divljač? Probao sam uobičajenu - srnetinu i zeca i odojka divlje svinje, jelena i divokozu, i medvjeđe šape i kojekakvu pernatu divljač, fazane i trčke i prepelice i jarebice i šljuke i grivnjaše i patke. Čak i ptice pjevice, krijumčarene iz istočne Evrope u Italiju. Probao sam, na svojim putovanjima, i egzotičnu divljač. Klokana (naravno, uz probrana australska vina). Zebru i antilope, noja, čak i slona (mogu naći samo riječi hvale za južnoafrička vina, a šteta što se ovdje slabo cijene i ona kalifornijska i, primjerice, argentinska i čileanska). Kad sam bio na službenom putu u Sibiru, kušao sam i sobovo meso, čak i tuljana i morža na Grenlandu. Moram spomenuti i neke vrlo rijetke, za naš ukus i okus pomalo odvratne specijalitete. Kineske divovske šturove, na primjer. Pa onda sve ono što se na zapadnoafričkim tezgama nudi kao bush meat: majmune, cibetke, šumske antilope.
Jesam li što zaboravio? Moguće. Znači da vjerojatno nije bilo vrijedno pamćenja.
A onda mi je, čini mi se nakon što sam čitao neku knjigu o bjelačkom pokoravanju Srednje Amerike, palo na pamet jedno meso koje nisam kušao. Zabranjeno meso. Ono ljudsko.
* * *
Još jednom pažljivo čitam isprintani mail. Maja Vukšić. Predstavlja se kao novinarka, moli za intervju o mom životu i radu i sadašnjim i budućim projektima. Odlažem dopis na stol, gledam kroz prozor. Zagreb se prostire poda mnom, promatram ga u sutonu s vrha dvjestokatnog nebodera na južnoj obali Save. Tri kata na vrhu su moji. Ured i stan i laboratorij: više ne zalazim često u njega, ali služi mi kao dobro pokriće za moje narudžbe.
Natrag na Maju Vukšić. Gledam priloženu fotografiju: kratko šišana plava kosa uokviruje lijepo ovalno lice. Modre oči, pravilan nos, pune usne. Slobodna istraživačka novinarka, tako piše.
Problem je, ne uspijevam je nigdje naći. Ako je novinarka, njeni bi članci trebali biti posvuda. A nema je. Nešto mi u njenom dopisu smrdi po zagorjelom pečenju. S druge strane, polako postajem zaintrigiran. Obično držim novinare podalje, nedvosmisleno i nimalo ugodno ako gnjave, i to se zna. Novinari oko mene obilaze na vrhovima prstiju. Kad me netko poput djevojke što me gleda sa slike traži intervju, znači da ima petlje.
Utipkavam priloženi telefonski broj. Maja mi se javlja, predstavljam joj se. “Sutra”, kažem joj prije no što stigne izustiti i riječ. “Navečer. U osam. Budite točni, molim.” I prekidam vezu. Znam da zvuči grubo, ali takav mi je imidž, želim ga zasad zadržati.
Grabim Pellaprata s police, listam, tražim u debeloj knjižurini koju jedva držim u rukama. Srećom, ujutro mi stiže vrlo posebna porcija, naručio sam je prije nekoliko mjeseci i sutra konačno dolazi. A nekako osjećam da Maja zaslužuje da svoje kulinarsko umijeće dotjeram do maksimuma.
* * *
Još jednom kritički promatram stol. S obzirom na meni, odlučio sam se postaviti lovački stol. Bijeli stolnjak od grubog platna. Tanjuri sa smeđim rubovima što uokviruju motive divljači. Brižno posložen pribor za jelo, drški od rogova. Čaše za vino. Decentni ukras na sredini, vijenac od grančica smreke. Svjećnjaci, naravno, podrazumijeva se. Nego što ste mislili, da gošće dočekujem uz kazan u kome plivaju odsječene šake i potkoljenice i rebarca? Ili da im na licu mjesta na živo radim trepanaciju lubanje, da se dokopam mozga? Ta, molim vas!
Odabrao sam jednostavni meni. Počet ćemo krepkom juhom s parmezanskim prutićima. Za nju režem nekih 45 dekagrama mesa. U receptu, naravno, piše govedina. Ja režem od svojih zaliha, čuvam but što mi je jutros stigao za glavno jelo. Dakle, meso izrezano na komadiće izmiješam s narezanim porilukom i mrkvicom, dodam dva bjelanjka i nešto krbuljice. Stalno miješajući, dodajem hladnom bujonu i puštam da zavre. Potom kuham na blagoj vatri, da se juha pročisti. Konačno pažljivo procijedim. Pripremam i prutiće od parmezana, u juhu idu tek pri serviranju.
Spravljam i šparoge s tri umaka. Naručio sam ih svježe. Iz Istre, razumljivo, odakle drugdje? Stigle su mi dostavom jutros, ni pola sata nakon buta.
But pripremam kao srneći, s lisičicama. Jedva suzdržavam sline dok ga nadijevam slaninom (svinjskom, naravno!), solim i stavljam peći. Istovremeno na maslacu pržim kosani luk i slaninu narezanu na kocke, dodajem gljive, solim, pržim i miješam s kosanim peršinom. Kad je but pečen, malo prije osam sati, oblažem ga lisičicama, a posebno ću servirati krokete od krumpira i umak od papra. Uz sve to pristajati će cikorijina salata, te konačno, kao desert, ruska šarlota. Nju sam ipak nabavio sa strane, ali iz vrhunske slastičarne, molim. Samo najbolje za našu gošću!
A gošća stiže upravo na vrijeme. Na ulaznim mi vratima zvoni. Skidam kapu i pregaču, oblačim večernje odijelo, vežem leptir-mašnu. Zadnji pogled u ogledalo, malo popravljam mašnu i pritiskam daljinski. Ulazna vrata klize u stranu i Maja Vukšić ulazi. Na trenutak zastajem, očaran njenom ljepotom, savršenim tijelom u crnoj haljini (malo dulja mala crna haljina: s Coco Chanel - moje dame - nikad ne možete promašiti!), inteligentnim licem, besprijekorno složenom kosom, pronicljivim očima što me odmjeravaju u predvorju. U ruci joj mala crna torbica. Maja ništa nije prepustila slučaju, djeluje mi skoro jednako pedantnom kao i ja.
Uđite, uđite!”, pozivam je. Maja kao da je na trenutak neodlučna, a onda ulazi. “Stigli ste točno na večeru”, vodim je iz predvorja u blagovaonicu. Kad vidi već postavljeni stol, malo zastaje, ali osjećam u njenom držanju kako se u njoj budi glad. Vrijeme je večere, za njom je možda naporan dan.
“Zapravo”, primjećuje Maja dok joj pridržavam stolac, “došla sam napraviti intervju.”
“A kako bolje voditi intervju, nego za večerom?”, odvraćam i ona se sa smiješkom slaže, dok sjeda za stol.
* * *
Dok smo Maja i ja prošli moj uspon od studija, preko ranih stručnih radova, nekoliko godina u SAD-u, povratka u Zagreb i začetka mog današnjeg poslovnog carstva, već smo bili pošteno, da tako kažem, zagrizli u but.
Maja prati zalogaj gutljajem kraškog terana. Malo sam se premišljao koje crno vino da iznesem, ali sam se konačno ipak odlučio za teran. Možda su me nadahnule šparoge, možda nova klinika i laboratoriji koje sam pretprošle godine otvorio u unutrašnjosti Istre, tko zna. Tek, vidim da joj teran prija. Naravno, nije mi ni u kom slučaju namjera opiti je, za to bi bio dovoljan i obični direktor: ja ipak ne padam tako nisko.
Maja zastaje, kao da smišlja sljedeće pitanje. Moram priznati da je temeljito odradila domaću zadaću, pitanja su joj izravna i jezgrovita, ponekad i malo provokativna. Slobodan sam vjerovati da ni moji odgovori ne zaostaju. Maja snima razgovor na mali diktafon, čini se kako spada među one koji vole za svaku svrhu imati svoj uređaj. Kad razmislim, pametna doktrina ...
“Recite, koga zapravo jedemo?” Majine zelene oči ne silaze s moga lica. Krc! Odjednom se osjećam kao da sam na tankom ledu u proljeće, a taj je led upravo počeo popuštati. Njeno me iznenadno pitanje izbacuje iz smirene ravnoteže u kojoj mi protiče večer. Moja praktična šala kao da se okreće protiv mene. Nadam se da Maja nije primijetila moj trenutak uznemirenosti. Mozak mi radi u petoj brzini, smišljam što odgovoriti. A onda mi sviće ... Da, naravno!
“Čini li mi se, ili razgovaram s poznavateljicom?”, smiješim se uz lagani naklon. Jer, kako bi Maja znala što točno jede, ako nije nikad kušala? Bit će zanimljivo saznati kad i pod kakvim okolnostima. Otpijam gutljaj terana, promatram je netremice preko ruba čaše.
Maja ne odgovara odmah i koristim tu stanku da pređem u protunapad. “Vi niste novinarka, zar ne?”
Maja posiže za svojom crnom torbicom, vadi iz nje i rastvara policijsku značku. Polaže je na stol, trudim se da me ne opčini njen sjaj pod svjetlošću svijeća. “Ja sam se pobrinuo za lisičice. Znači da ste vi zaduženi za lisice?”
“To će dečki što čekaju vani.” Uzimam svoj ODP sa stola, prebacujem na sustav nadzora. Da, četvorica stoje pred vratima, dva u civilu, dva u uniformi. Morat ću malo porazgovarati s osiguranjem nebodera. Nije njihovo da zaustavljaju policiju, ali jeste da me obavijeste kad dolaze ...
“Imat ćete problem”, posižem za njenom značkom, “viša inspektorice Vukšić.”
“Oh?”, ona upitno podiže obrvu.
“Antropofagija - preferiram taj termin, kanibalizam je postao preširoko korišten, skoro vulgariziran - nije kazneno djelo. Mislim da je čak formalno ne spominju ni u popisima duševnih poremećaja.”
“Ali -”
“Da sam ubio čovjeka da dođem do mesa, mogli biste me progoniti za ubojstvo. Da sam odrezao komad mesa od živa čovjeka - može se i to, znate, amputirati dio po dio, Japanci su to znali raditi za vrijeme Drugog svjetskog rata - onda bi to bilo nanošenje teških tjelesnih povreda. Da sam se poslužio na lešu, bilo bi to remećenje mira pokojnika; mislim da se to tako kaže”, otpijam još jedan gutljaj terana, promatrajući Majinu reakciju. “Što je od toga bilo u vašem slučaju, ako se smije znati?”
“Ne razgovaramo ovdje o meni”, odgovara Maja, s jedva primjetnim tračkom nervoze. “Imate pravo, znamo da niste nikog ubili i da ne pljačkate groblja. Ali, ne čini li vam se da bi bilo zanimljivo pogledati -”
“Moja gospođice”, upadam joj u riječ. “Jeste li ikad pročitali ugovore koje pacijenti potpisuju s mojom klinikom? Ili bilo kojom na svijetu koja se bavi onim čim i ja? To je puno sitnog teksta, malo ga tko čita prije no što potpiše, a posebno kad o pristanku ovisi život, a zapravo se svodi na to da s pacijentovim matičnim stanicama mogu raditi manje-više što me volja, sve dok ne pokušavam izravno klonirati cijelu osobu.”
Maja pokušava doći do riječi, ali ne dam joj.
“Svi organi koje jedem uzgojeni su iz matičnih stanica, da vas sad ne gnjavim s terminologijom, pluripotentnim i multipotentnim i induciranim pluripotentnim stanicama, bojim se da biste me brzo izgubili. Ništa se ne morate stidjeti, i ja se sad već pomalo gubim u najnovijim istraživanjima. Zato plaćam ljude sa po pet doktorata, da sam više ne moram o tome misliti.” Vraćam se večeri, režem si zalogaj, meso baš ide s lisičicama. “Evo, jučer sam si bio spremio bubrege na berišonski. Pacijentica ima petnaest godina, vlastiti bi joj bubrezi potpuno otkazali u sljedećih dvanaest mjeseci, možda i prije. I zato smo joj napravili i usadili nove bubrege. A ja sam sebi naručio još jedan par.”
“I smatrate da etičko povjerenstvo -”
“Koje je hrpa starih prdonja što se uglavnom trude opravdati ispodprosječne mesare kad zabrljaju, pa operiraju slijepo crijevo, a odrežu nogu. Da je bilo po raznim etičkim povjerenstvima, ne bi bilo svega ovoga što je u zadnjih dvadeset godina preokrenulo medicinu naglavačke. Ljudi bi i dalje visjeli po dijalizama, boli se injekcijama inzulina, zaboravljali kako se zovu ili se tresli k’o suhi list na vjetru. Točka. Da se vratim na temu. Sebi sam naručio još jedan par. I nigdje u ugovoru i pristancima koje su potpisali njeni roditelji ne piše da mi je to zabranjeno. Štoviše, moramo čuvati njen, pojednostavljeno rečeno, genetski materijal. Ako dođe do komplikacija. A imam pravo s njime eksperimentirati kako god i koliko god hoću, bez ikakvih daljnjih odobrenja ili naknada pacijentu ili obitelji. Sve je to u sitnom tekstu, treba samo znati sastaviti ugovor u svoju korist. I svi tako radimo. U EU, u Kini, SAD-u, Rusiji, Japanu, Brazilu ...”
“Ali eksperiment?”
“Da, može se reći da provodim kulinarske eksperimente. Da ne govorimo”, naginjem se prema Maji, “da ako mogu uzgojiti i jesti ljudski but, onda to mogu i s goveđim ili telećim ili svinjskim. Pa više nema stočarstva. Nema efekta staklenika zbog goveđeg, oprostite mi na izrazu, prdeža. Nema sječe šuma za pašnjake. Nema moralnih zgražanja zbog klanja životinja, a niti klaoničkog otpada. Što mislite, koliko ćete još dugo jesti govedinu sa zaklane krave? A u čemu je onda razlika ako jedete ljudsko meso, dobiveno na isti način?”
Zavaljujem se u stolac, ne bez osjećaja nadmoći. Čaša mi je prazna, točim si još. Do vrha, malo nisam raspoložen da se strogo pridržavam vinske etikete. Možda onaj direktor i ne bi loše legao? “Vama?”, nudim Maji. Ona odmahuje glavom.
“Ukratko, gospođice, zakuhat ćete skandal, skupi sudski postupak koji ćete najvjerojatnije izgubiti, meni moguće troškove za odštete ... A da mi još uvijek niste odgovorili na pitanje.”
“Koje?”, Maja podiže glavu, pogledi nam se susreću.
“Otkud znate prepoznati ljudsko meso?”
“Proveli smo tri tjedna na moru”, progovara Maja, jedva čujno. Mislim da nema namjeru ulaziti u detalje brodoloma. U ovom trenutku nije ni važno. “Bilo nas je dvanaest u splavi ... Troje nije preživjelo. Tad mi je bilo četrnaest ...” Maja podiže pogled, očima kao da traži oprost. “I glad ... Glad je bila ...”
“Ne morate mi dalje objašnjavati”, uzimam bocu i punim joj čašu. Maja je uzima, ruka joj drhti, i ispija pola u jednom gutljaju. “To je daleko češći slučaj no što itko želi priznati.” Mogao bih joj pričati o preživjelima s kitolovca Essex ili splavi Méduse ili jahte Mignonette. Ali, suzdržavam se: to nisu lijepe priče za ugodnu večer.
“Vaši kolege. Znadu li?”, pokazujem prema ulaznim vratima, pred kojima sada dežuraju četvorica policajaca.
Maja se zacrveni. “Nadali smo se uloviti vas na djelu”, priznaje mi. Da, shvaćam što mi želi reći: za to je korisno imati nekoga tko točno zna što je u tanjuru. A u njenom pogledu kao da sijeva tračak nekog novog razumijevanja, kao da pucaju okovi predrasuda. Kao da se Maja - sad kad je srela nekog sa sličnim iskustvom - oslobađa stega tabua i lažnih normi. Tko zna, možda je i teran pripomogao.
“Niste ni vi odgovorili meni”, upitno me gleda Maja.
“Oh?”, otpijam gutljaj. Maja još uvijek nije sasvim odustala od mog privođenja, ali mislim da ćemo stići pojesti šarlotu. Stvarno šteta da se baci, iz iskustva znam da joj nema premca. Mislim da čak nema smisla niti da zovem odvjetnika do sutra ujutro. Uostalom, tko god poslao Maju po mene, morati će naučiti da ste - kad imate novca, puno, puno novca - u nekim stvarima daleko iznad običnih smrtnika. “A što to? Podsjetite me, malo sam zaboravio!”
“Čiji smo but zapravo večerali?”
“Ah, to”, vedrim se, ispunjen ponosom. Za moje goste samo najbolje, moram priznati da nisam pogriješio u izboru. Meso je bilo stvarno izvrsno. “Moj vlastiti.”